Piše: Rajko Vasić
Ne morate zapisivati, svejedno nećete shvatiti.
Nije mi žao ovih jadnih amaterčina, samozadovoljaca i bolesnika, koji dvije duge decenije mračni podrum svog kobiva političkog uma predstavljaju kao svjetlost jaču od Sunca. I gube izbore.
Zašto je Ćorkan bio budala? Zato što je igrao na ogradi, na mostu, obraćao se mostu, a ne Švabici.
Sarajevski neonacisti, teritorijalistički unitaristi, u proteklih dvadeset godina, neprestano su išli na izbore i obraćali se Miloradu Dodiku. I stalno su gubili.
Ovaj put, najagresivniji prema predsjedniku Republike Srpske bili su oni mudadžahedini iz „Trojke“, pa im se odnekle pojavila Stranka za BiH. Stranka za BiH, STJŽ. A pobijedila SDA koja se najmanje obraćala Dodiku.
U Republici Srpskoj, ovdašnji srpski izdajnici koji sebe nazivaju opozicijom, takođe se obraćaju Dodiku. Dvadeset punih godina. Nema zašto nisu optužili Dodika, vlast, „crvenu sektu“. Kad ponestane optužbi, oni izmisle. Imaju BN centar za lansiranje dronova. I, tako, žive u svom Svijetu protiv Dodika – SPD.
Politički akteri, analfabete, amateri iz SPD klasični su autisti. Oni su odvojeni od političkog svijeta. Oni su iščašeni. Njihova orbita nije elipsasta, ona je kockasta.
Njih nije moguće ni naučiti izborima, jer ih nije moguće naučiti ni politici.
Ta jetrvska svijest meraje, i kod sarajmuslimana i kod sarajsrba u Srpskoj, nije sposobna za iskorak.
Ljude ne zanima šta ti, kao predsjednik neke stranke, kandidat… misliš o onome što je tema kavenisanja, ispijanja klipače iza zadruge, slavskog intelektualisanja…
Ne možeš onima koji su nekoga birali, ili nisu izlazili na izbore, slažući se, tako, oko izbora, bilo kog pa i tog izbora, neprestano govoriti da su budale što su izabrali tu vlast.
Sve što im možeš reći, kao general poslije bitke, oni su već rekli svojim glasanjem.
Srbi, isto kao i Srpska pravoslavna crkva, u izvjesnoj mjeri, uvijek više vole vlast nego one iz ćoškova, potoka, šikara, močvara. Jer, dugo, vijekovima, nisu imali svoju vlast. Oni je poštuju, iako će pokušati da je zajebu, kao da je turska.
Izborne teme su posebna vrsta tema. To nisu dnevne političke teme. To nisu sudske i istražne teme. To nisu teme morala, poštenja, intelektuala… Birači neće da zamjenjuju istragu, tužilaštvo, sud… niti tebi vjeruju kad to činiš. To su teme nacije i države. U slučaju Republike Srpske, to su i teme opstanka.
Te teme moraš da znaš da upakuješ i saopštiš. To zahijeva političko znanje, znanje iz oblasti političkih nauka, ali ne zahtijeva pametovanje. Zahtijeva razumijevanje pojedinačne svijesti, kolektivne svijesti, nacionalne svijesti. Zašto sam skovao slogan: Moja kuća, Srpska. A nisam rekao: smrt izdajnicima, analfabetama i amaterima.
U kampanji, u godini izbora, tokom cijelog mandata, obraćaš se javnosti, glasačima, svojim biračima, članovima stranke… nikad se ne obraćaš protivniku. Možeš, usput, ako naiđe, da ga klepiš iza ušiju.
Birači ne odlučuju na osnovu bilo čijeg istupa, intervjua, bilborda, TV duela, ne odlučuju ni u kamapanji, ni u godini izbora – odlučuju na polovini mandata.
Odluka o izborima, više je podvsjesna, podracionalna, nego šićardžijska i iskorisnička. One koji će uzeti dvjesta maraka za glas, ne može se smatrati glasačima niti nekima koji politički odlučuju.
O svim glavnim temama – nacionalnim, državnim, opstajućim – neprestano se moraš precizno izjašnjavati. Ne možeš ići na izbore, baviti se politikom, imati stranku, kandidovati se… a nikad se ni o čemu ne izjasniti. Zašta si i protiv čega si. Ne možeš očekivati da te glasači podrže, a vide da živiš na tavanu punom stršljenika i ne smiješ da prdneš.
