
Piše: Rajko Vasić
Dok sam bio, predlagao sam da se prekine sa direktnim prenosima sjednica Narodne skupštine Republike Srpske. Dabome da su me maršnuli.
Sjednice parlamenta su dosadan tehnološki proces. To su razmatranja vladinih nacrta, prijedloga, usaglašavanje, amandmani, odbijanje, glasanje.
Pri tome, opšta javnost ni približno ne razumije o čemu se radi. Radi se o uskostručnim područjima koje, često, pripremaju posebni timovi. U potrebnim slučajevima, postoje prethodne javne rasprave, gdje neko zainteresovan može da iskaže svoj stav.
Gledajući direktan prenos, ne možeš ništa. Prije ćeš postići gol gledajući prenos utakmice nego bilo šta postići, gledajući prenos skupštinske sjednice.
Direktnim prenosom se poslanicima daje važnost koju oni nemaju. To su najčešće stranački zvrčuljci, zunčanici, koji u svojoj sredini ili regiji ne znače ništa. A najveći dio njih i ne zna ništa ili zna koliko i prosječni gledalac prenosa.
Kada poslanici polože zakletvu i sjednu tamo, više im javnost, gledaoci, publika, narod ne mogu ništa. Oni i njihova stranka, mogu da rade šta hoće. U smislu stavova i politike, u smislu zakona i odluka koje će podržati. A televizijski publikum, javnost, dakle, iskazuje im podršku i oduševlenije, unaprijed.
U Srbiji se, sada, demonstrira posvemašnja egzaltacija konstituisanjem i sjednicom Narodne skupštine. Sve je u žiži, od kravate do cijene tašne one nesrećne umetnice ispod jogourta. Oni koji su unutra, a i okolna svjetina, oni to znaju. I oni su dio te javne bolesti.
Obrazloženje za kandidaturu za predsjednika Skupštine primitivna je demonstracija pretpolitičke Srbije. Ne treba bolji forenzički dokaz. Polivanje umetnice jogurtom srednjovjekovna je demonstracija iracionalne jetrvske mržnje. Vučić je znatno doprinio toj bolesti. Zato i onako koristi poslaničku klupu.
Javna bolest koju pokazuje cijela Srbija nije od juče. Ona je ukorijenjena. Ona, pored ostaloga, omogućuje laku manipulaciju kolektivnom sviješću i inokosnim mnijenjem.
To objašnjava mnoge karakteristike političke scene Srbije i Srbije uopšte, od lakog nametanja nove stranke i novog vođe, do ovog tajnog društva studenata koje, kobiva, o svemu odlučuje. Do neprestanog zapadnog upravljanja Srbijom.
Nu, ne moram da se iscrpljujem daljim o razjašnjenjima.
















































