
Dejtonski sporazum nije bio pobjeda jednih i poraz drugih, već istorijski kompromis Srba, Hrvata i Bošnjaka, postignut poslije ogromnih žrtava i dubokih podjela, istakao je profesor ustavnog prava Siniša Karan.
– Niko nije dobio sve što je želio, ali su svi prihvatili granice svojih političkih ciljeva radi najvažnijeg zajedničkog interesa – mira – naveo je profesor Karan u kolumni za Medijski sistem Republike Srpske – SRNA povodom 31 godine od parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma 21. novembra 1995. godine u američkoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu.
Kolumnu profesora Karana Srna prenosi u cijelosti:
Političko Sarajevo 31 godinu pokušava da promijeni suštinu Dejtonskog sporazuma i njegovih aneksa, da ustavni kompromis zamijeni dominacijom, a složenu konfederalno-federalnu BiH pretvori u unitarnu državu.
BiH je dovedena u stanje u kojem je poštovanje Ustava i Dejtona postalo problem, a njihovo zaobilaženje i skrnavljenje proglašeno napretkom.
Dejton nije bio pobjeda jednih i poraz drugih, on je istorijski kompromis Srba, Hrvata i Bošnjaka, postignut poslije ogromnih žrtava i dubokih podjela. Niko nije dobio sve što je želio, ali su svi prihvatili granice svojih političkih ciljeva radi najvažnijeg zajedničkog interesa – mira.
Republika Srpska je u taj kompromis unijela svoju državotvornost, institucije i ustavnopravni subjektivitet, prihvatila je dejtonski ustavni okvir BiH, ali nije prihvatila da se taj okvir naknadno jednostrano mijenja, da se njene nadležnosti postepeno oduzimaju i da joj se politička volja Sarajeva nameće kao obaveza.
Protok vremena nije pravni osnov
Republika Srpska i dejtonska BiH počivaju na formuli četiri plus tri, za razliku od antidejtonskih pet plus dva, dakle četiri stuba: narodnoj volji, međunarodnoj verifikaciji, ekonomskoj samostalnosti i snazi institucija; i tri principa funkcionalne federalne države: paritetu, konsenzusu i podjeli nadležnosti.
Međutim, dejtonska arhitektura, zasnovana na ustavnoj ulozi konstitutivnih naroda i entiteta kao nosioca suvereniteta, 31 godinu je izložena intervencijama visokih predstavnika, spornim ustavnosudskim tumačenjima i međunarodnim političkim uslovljavanjima.
U takvim okolnostima posebno je opasna teza da dugotrajna primjena određenog nametnutog, nedemokratskog i antidejtonskog rješenja sama po sebi dokazuje njegovu ustavnost.
Protokom vremena ne može se prevazići odnosno otkloniti neustavnost, politička prinuda ne može se pretvoriti u saglasnost, a institucionalna praksa ne može zamijeniti ustavnu normu.
Preispitivanjem zaštiti Dejton
Ustav BiH, koji je i Aneks Dejtonskog sporazuma, predviđa mogućnost prenosa dodatnih nadležnosti, uz saglasnost entiteta. Ali za svaki konkretan prenos mora postojati jasan ustavni osnov i ispunjenje propisanih uslova.
Čak i naknadno parlamentarno usvajanje nije razlog da se zabrani rasprava o ustavnom osnovu, karakteru saglasnosti i okolnostima u kojima su određena rješenja nastajala. Jer sve što je usvojeno mora biti sagledano i kroz okolnosti u kojima je doneseno.
Sve što je nastalo mimo izvornog dejtonskog ustavnog okvira mora biti preispitano i sve što je nametnuto mora biti podvrgnuto provjeri ustavnog osnova. U konačnici, antidejtinske i neustavne odluke moraju se ukloniti iz pravnog poretka BiH.
Preispitivanje rješenja uvedenih nakon 1995. nije rušenje Dejtona. Naprotiv, to je zahtjev da se prestane sa njegovim kontinuiranim obesmišljavanjem. Najveća prijetnja BiH nije zahtjev da se preispitaju sporne odluke nego negiranje njene dejtonske prirode, odnosno da nametanje postane trajna zamjena za dogovor.
Ako je Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine predstavljao istorijski kompromis kojim je uspostavljen mir, onda se taj kompromis mora dosljedno poštovati i 2026. godine, bez naknadnog nametanja rješenja, političkih eksperimenata i jednostranog prekrajanja onoga što je dogovoreno, jer BiH može opstati samo dok niko nema moć da preglasa drugoga.
Republika Srpska jedina u BiH dosljedno brani izvorni Dejton i upravo u tome leži najveći apsurd: ona koja insistira na poštovanju potpisanog Sporazuma predstavlja se kao problem, dok se oni koji ga godinama urušavaju i prekrajaju predstavljaju kao njegovi zaštitnici.















































