Predsjednik Vlade Republike Srpske Radovan Višković izjavio je da će institucije Republike Srpske nastaviti da dokumentuju i iznose istinu o tome šta se zaista desilo na području bratunačke mjesne zajednice Kravica, gdje je izvršen stravičan zločin na srpskim stanovništvom.
Višković je rekao da za taj zločin niko nije odgovarao ili je bilo pokušaja odgovornosti, te istakao da kad-tad mora doći ruka pravde koja će pokazati da nisu nastradali samo Bošnjaci, nego i Srbi.
On je podsjetio da se ratnom komandantu tzv. Armije BiH u Srbenici Naseru Oriću dva puta pokušalo suditi za ove zločine, ali da je Sud BiH sud nepravde koji je odlučio da za ove žrtve ne treba niko da odgovara, te da je to bio legalni vojni cilj kada ljudi slave Božić u svojim kućama i sa porodicama.
– To je BiH. To je ta priča i te takozvane međunarodne zajednice koja i zločine i žrtve dijeli u BiH – rekao je Višković novinarima u Kravici kod Bratunca gdje je odata počast i položeno cvijeće uz spomen-krst za 3.267 poginulih srpskih civila i boraca iz srednjeg Podrinja i Birča.
On je istakao da na mjestima gdje su stradali Srbi skoro da niko od predstavnike međunarodne zajednice niti dolazi niti ima želju da na taj način pokaže bar malo razumijevanja i odgovornosti da su u Odbrambeno-otadžbinskom ratu stradali i jedni i drugi i treći.
– Izgleda da je samo Srbima namijenjeno da budu neki zločinci, da im se sudi za zločine, a srpskim žrtvama nije predviđeno bilo ko da odgovara za to – poručio je Višković.
Prema njegovim riječima, Kravica je sveto mjesto za čitavo Podrinje koje je imalo najveće civilne žrtve u proteklom ratu, a stradalo je dosta civila, staraca i djece.
Višković je rekao da se nije slučajno dešavalo da svi zločini u Podrinju i okolini Srebrenice, Milića, Bratunca, Vlasenice, Šekovića i Zvornika budu počinjeni na najveće pravoslavne praznike.
– Zločinci su birali dane i datume, sve to planirali. Oni koji bi trebali da donesu pomirenje i zajednički život na ove prostore, koji se u svojim izjavama stalno kunu da to rade, u suštini to ne rade. Oni lažu ne samo sebe, nego i nas i dovoljno je više laži – ocijenio je Višković.
On je naveo da nema smisla da se baca prašina u oči i da se pričaju davno ispričane priče, ističući da ukoliko se želi pomirenje u BiH, zločinci moraju odgovarati za svoje zločine na svim stranama.
Višković je rekao da ne može biti samo Srbima namijenjeno da su činili zločine, dok su neki drugi nedužni.
– Meni, Republici Srpskoj i našem narodu jasno je zbog čega se to radi bar na ovim prostorima, jer bi se onda srušio mit koji se pravi oko enklave Srebrenica da su tu bili samo nedužni, a svi ostali su činili samo zločine. Međutim, nije to tako – naglasio je Višković.
On je rekao da će Vlada Srpske učiniti sve da spomen-kompleks u Kravici svojim izgledom oslikava žrtve.
Etničko čišćenje u srednjem Podrinju započeto je u aprilu 1992. godine uništavanjem svega što je srpsko.
Muslimanske snage iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića, uz pomoć jedinica sa bratunačkog, vlaseničkog i zvorničkog područja nastavile su progon, ubistva i uništavanje srpskog stanovništva i imovine tokom cijele 1992. i početkom 1993. godine.
Nakon brojnih zločina počinjenih u srpskim selima oko Srebrenice i Bratunca u prvoj godini građanskog rata u BiH, Orićevi džihadisti su svoj krvavi pir nastavili i 1993. godine, kada su na pravoslavni Božić upali u Kravicu ubivši 49 mještana, a još 80 je ranjeno. Sedam ih je nestalo i pet ih još nije pronađeno ni nakon 31 godine.
Među nestalima tog dana su dvije žene.
Na Božić je selo opljačkano i zapaljeno je 688 srpskih kuća na širem području Kravice. Uništeno je oko 2.000 pomoćnih i 27 društvenih objekata.
Oko 1.000 stanovnika ostalo je bez domova u jednom danu i kroz smetove se probilo prema Drini izbjegavši sigurnu smrt prelaskom u Srbiju. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 101 dijete.
Od početka rata pa sve do polovine 1995. godine muslimanske snage iz Srebrenice stalno su upadale u srpska sela oko ovog mjesta, Bratunca, Milića, Skelana i Zvornika, ubijajući sve što stignu, pljačkajući i paleći srpsku imovinu, a zarobljene su mučili, masakrirali, odsijecali im glave i pokazivali ih u Srebrenici, a zabilježen je i slučaj da su Nenada Rankića pekli na ražnju.
Ta praksa nije prekinuta ni nakon proglašavanja Srebrenice zaštićenom zonom UN u aprilu 1993. godine.
