U svijetu se odnosi zaoštravaju i komplikuju, i u BiH svi „vode svoju politiku“, ali svi bi u krajnjoj liniji da se razgraniče u tri države, a onda bi neizbježno sarađivali, piše profesor Nenad Kecmanović u autorskom tekstu za „Politiku“ pod naslovom „Da li je došlo vreme za ostamostaljenje“.
– Tako se vodi politika, mora se u rukavu imati rezervna varijanta, plan A, plan B, ali ukidanje protektorata, bilo odmah ili za najviše godinu, dvije, otvara blisku realnu perspektivu da svi otvore karte – navodi Kecmanović.
On ističe da je doprinos američkog predsjednika Donalda Trampa u tome što je do kraja razgolitio politiku kolektivnog Zapada, koja je do njega bila kamuflirana prevarnim jezikom diplomatije o višim ciljevima spasavanja lokalnih naroda od „lidera koji su kršili ljudska prava, demokratiju i pljačkali građane“.
Kako navodi, Tramp jednima kidnapuje predsjednika, drugima prijeti aneksijom, treće raketira, a spreman je da pregovara jedino sa druge dvije supersile – Rusijom i Kinom, jer jedino s njima i mora.
– Dodik je izuzetak. Ne zato što je nešto tajno obećao, nego zato što su se on i Tramp uzajamno prepoznali kao žrve i saborci protiv neoliberalne evro-amerike. Dodik je za njena navijao kad gotovo niko nije, a Vučić mu se munjevito pridružio i evo, knjiži još veće benefite iz obnovljenih dobrih odnosa sa i dalje vodećom supersilom, ali uz postojanu naklonost druge dvije. Dodik više Rusije, Vučić više Kine – navodi Kecmanović.
On primjećuje da su tri supersile, svaka iz svojih interesa „otpisale i EU i NATO“ i navodi da ni Srpska ni Srbija nisu članice ova dva saveza, dok je „prvoborac Orban bio u oba i to ga je koštalo“.
U tom, kako ističe, BiH postaje pomoćni teren na kojem se oko novog visokog predstavnika nadigravaju Tamp i Merc, kao mačka i miš.
Kecmanović navodi da je, iako odgovor na pitanje, da li je došlo pravo vrijeme za otcjepljenje ili momentum treba još sačekati, nije samo stvar racionalne procjene nego i instikta lidera, već sada potrebno „obaviti pripreme“.
Kako napominje, pritom se ne misli samo na zakonske i administrativne stvari, nego i na, kako naglašava „potisnuta sjećanja na sve nepravde koje su Srbiam i Srpskoj počinjene tokom minulih ratnih i poratnih decenija, kada su sistematski satanizovani ili bar napušteni, bezmalo od cijelog svijeta“.
– Komšije Hrvati i muslimani bili su koinspiratori i korealizatori svih atnisrpskih mjera. Ustavni sud BiH sa tri stranca i dva Bošnjaka bio je pozornica njihovog otvorenog partnerstva protiv Srpske – navodi Kecmanović.
On navodi da se sada treba osvrnuti unazad i svježiti ružne uspomene.
Kako navodi Kecmanović, iz stravične statistike prilikom obilježavanja brojnih masovnih grobnica sa stotinama i hiljadama mučki pobijenih srpskih civila žena, djece, izostaju konkretni pojedinačni primjeri – kao što su ubijeni srpski svat Gardović, masakrirani hirurg Najdanović, profesor Medicicnskog fakulteta, pravnik Starović, direktor u „Energoninvestu“ koji je nestao bez traga, bezimeni Srbi bačeni u jamu Kazani…
– Ali i ko su zlikovci, ne samo imenom i prezimenom, ko je organizovao i zataškavao zločin, a ko su najbliži ožalošćeni – ističe Kecmanović.
Kako podsjeća, masakr na pijaci Markale, već je u Hagu dokaano, montirali su brantitelji Sarajeva, a o prikolicama haških istražitelja, koje su kružile po Srpskoj i danonoćno na smjenu isleđivali uz ucjenu – ili lažno svjedočenje ili optužnica, malo se zna.
– Svaki primjer zahtjeva studiju uslučaja, a bez toga unuci opet do slijedećeg građanskog rata neće saznati šta im komšije zlopamte i zašto ne bismo ponovo u jedinstvenoj BiH – poručuje Kecmanović.
On ističe da je svaka od mjera, od otimanja entitetskih nadležnosti, nametanja zakona i smjena demokratski izabranih predstavnika Srba bila lopata zemlje za pokop Srpske, a imala je svog grobara, datum i zlurade komšije, pa treba da ima i svoj godišnji parastos.
Kecmanović ocjenuje da su muslimani, koji zahvaljujući „Islamskoj deklaraciji“ svog lidera Alije Izetbegovića, tačno znaju koja je „ideja Alijine Bosne“, sa Trampom valjda ipak sagledali da je „turski vakat prošao“.
– Čak i kad bi bila realna zavodljiva humnistička ideja da svi svakome sve oproste i zaborave u ime bolje budućnosti, te da smo svi prije svega ljudi, ona je istovremeno i opasna po život, jer „ko je spreman da zaboravi, spreman je i da ponovi“ – zaključio je Kecmanović.
