Izdaja ukrajinskog naroda koji je postao talac nezasitih ambicija zapadnih političara i marionetske vlade u Kijevu, te protivpravno i amoralno djelovanje kijevske vlasti nisu ni čudni, ni neobični – režim koji je nastao prevarom, nasiljem i terorom nema drugog izbora nego da nastavi tim putem, ali će propadajući neonacistički režim biti zaustavljen, a pobjeda biti ruska, navode iz Ambasade Rusije u BiH.
Ruska Ambasada dostavila je Srni tekst povodom 10 godina od državnog udara u Ukrajini, koji prenosimo u cijelosti:
Prije tačno 10 godina, 21. februara 2014. godine, usred nereda i nasilja u Kijevu predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič potpisao je sporazum sa liderima opozicije o rješavanju političke krize u zemlji.
Sporazum, koji su podržali rukovodioci i saradnici ministarstava zapadnih zemalja – Njemačke, Poljske i Francuske, predviđao je stvaranje nove vlade, ustavnu reformu i vanredne predsjedničke izbore. Ipak, ništa od toga nije bilo realizovano – nekoliko sati kasnije isti lideri opozicije su izvršili državni udar i protjerali Janukoviča iz zemlje.
Zapadni „garanti“ sporazuma su ćutali. Novo poglavlje istorije Ukrajine započelo je prevarom. Deset godina kasnije kršenje svih pravila i zakona, moralnih principa i zdravog razuma ostaje jedini mogući način postojanja prozapadnog režima u Kijevu.
Dolaskom na vlast, dojučerašnja opozicija je nastavila sa nasiljem i progonom političara iz Janukovičeve partije, a pojedini disidenti, poput pisca i novinara Olesa Buzine, ubijeni su – i opet nismo čuli ni riječ kritike od SAD i EU.
Iako su neki demonstranti u Kijevu ponavljali da njihova „revolucija“ nije antiruska već proevropska, nova vlada je od samog početka pokrenula napad na sve moguće veze Ukrajine sa Rusijom i Rusima. Diskriminacija ruskog jezika u službenoj upotrebi, uništavanje knjiga, ograničenje prenosa ruskih pjesama na radiju – sve ovo je postalo zakon i praksa u zemlji gdje većina stanovništva do danas koristi ruski jezik u svakodnevnom životu.
Mnogi su ruski umjetnici – pisac Nikolaj Gogolj, slikari Ilija Rjepin i Arhip Kuindži proglašeni Ukrajincima mada se nikada nisu tako izjašnjavali. A oni kojima nikako nije bilo moguće atribuirati ukrajinski identitet, poput najeminentnijeg ruskog pjesnika Aleksandra Puškina, optuženi su za širenje „ruske imperijalističke ideologije“ – očigledno, iste tajanstvene supstance koja se na prostoru Balkana zove „malignim ruskim uticajem“.
Na meti nove ukrajinske vlasti se našla i naša opšta istorija, naša zajednička pobjeda nad fašizmom, naše istorijsko pamćenje. Ispostavilo se da su spomenici sovjetskih maršala i generala koji su oslobađali Evropu od nacizma nepoželjni u novoj Ukrajini, jer su simbol „diktatorskog režima“.
Međutim, veličanje ukrajinske divizije SS „Galicija“ i kolaboracionista Bandere, preimenovanje ulica i trgova u njegovu čast i godišnje bakljade povodom njegovog rođendana nisu ništa sporno za kijevsku vladu. Tako da nije čudno ni da 9. maj – Dan pobjede nije više aktuelan za režim u Kijevu – umjesto njega slavi se „Dan Evrope“.
Ne može svako da slavi pobjedu nad fašizmom.
Ako vama smetaju spomenici, praznici, istorija, kultura i jezik, to vjerovatno znači da se nalazite na tuđoj teritoriji. Ali, režim koji briše istoriju i ruši spomenike nije mogao da zaobiđe i temu vjere.
Kao da nisu bili dovoljni zabrana ruskog jezika, širenje antiruske ideologije i borba protiv istorijskog pamćenja, kijevska vlada je pokrenula crkveni raskol u pokušaju da sruši duhovno jedinstvo Rusa i Ukrajinaca stvaranjem „nezavisne“ Pravoslavne crkve Ukrajine i otimanjem istorijskih pravoslavnih svetinja od kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije.
Kao rezultat ove politike, već jako podijeljena zemlja suočila se sa pravom krizom identiteta.
Ali kijevska vlada, umjesto da prizna objektivne razlike u potrebama i stavovima različnih dijelova Ukrajine, pokrenula je teror nad svojim političkim oponentima.
Ubistvo 48 demonstranata u odeskom Domu sindikata 2. maja 2014. godine za pripadnike nove kijevske vlade nije bilo tragedija, nego utvrđenje rusofobije kao ideologije ukrajinske države.
A za zemlju Ukrajinu i njen narod značilo je jedino – građanski rat, koji je i izbio tog proljeća na Donbasu.
I mada su republike Donbasa uspjele da se odbrane, bombardovanje škola, bolnica i pijaca, ubijanje civila, uključujući žene i djecu, postalo je svakidašnjica u mnogim gradovima istočne Ukrajine.
Ipak, početkom 2015. godine bilo je nade da se mir može postići – u Minsku je potpisan sporazum kojim je predviđen, prije svega, prekid vatre, a u budućnosti i mirna reintegracija republika Donbasa u Ukrajinu. Minski sporazum je sklopljen uz garancije, između ostalih, Njemačke i Francuske i uz uslov ustavne reforme i novih izbora…
I naravno, opet ništa od realizacije. Kao što su tadašnji kancelar Njemačke Angela Merkel i predsjednik Francuske Fransoa Oland priznali u decembru 2022. godine, „Minsk“ nije bio ništa drugo nego kupovina vremena da bi režim u Kijevu zauzeo Donbas vojnom snagom. Još jedna prevara i još jedna u nizu protivpravnih akcija – sabotaža implementacije mirovnog sporazuma utvrđenog rezolucijom Savjeta bezbjednosti UN 2202. Naravno, uz blagonaklono ćutanje Zapada.
Početkom specijalne vojne operacije Rusija je uspjela da spriječi te planove. Ali ukrajinski režim, uz podršku zapadnih pokrovitelja, počeo je da koristi svoje bogato iskustvo u oblasti terora unutar Rusije.
Ubistvo novinarke Darje Dugine, pisca i blogera Maksima Fomina, dva napada na Krimski most, svakodnevni napadi bespilotnih letjelica i, naravno, besmisleno bombardovanje mirnih gradova – teroristički arsenal Kijeva je velik i raznolik. Ali, ipak, posebnu pažnju zaslužuje ukrajinski ekološki terorizam, između ostalog rušenje brane kahovske hidroelektrane i bombardovanja najveće u Evropi zaporoške nuklearne elektrane koju od proljeća 2022. godine kontroliše Rusija.
Prevara, progon oponenata, masovna ubistva, veličanje nacista i kolaboracionista, prijetnja nuklearnim terorizmom – teško je izmisliti bar jedno zlo za koje kijevski režim ne bi bio kriv.
A u posljednjem krugu ovog Danteovog pakla nalazi se izdaja – izdaja pojedinih građana koje režim Zelenskog sada baca na ratište kao topovsko meso.
Izdaja 65 ukrajinskih vojnih zarobljenika koji su 24. januara ove godine putovali ruskim avionom na razmjenu kada ga je Ukrajina oborila američkim protivvazdušnim sistemom – i za koje je Kijev na početku rekao da ih nije bilo.
Izdaja miliona svojih, sada već bivših građana, koje su gađali projektilima i mecima u Donjecku, Lugansku, Mariupolju i drugim gradovima i selima. Izdaja cijelog ukrajinskog naroda koji je postao talac nezasitnih ambicija zapadnih političara i marionetske vlade u Kijevu.
Na kraju krajeva, protivpravno i amoralno djelovanje kijevske vlasti nije ni čudno ni neobično – režim koji je nastao prevarom, nasiljem i terorom nema drugog izbora osim da nastavlja sa prevarom, nasiljem i terorom. Ali, propadajući neonacistički režim bez sumnje će biti zaustavljen. Pobjeda će neminovno biti naša! navodi se na kraju teksta ruske Ambasade u BiH.
