Italijanski general Alesandro Luzano napisao je u pismu fašističkom vođi Benitu Musoliniju da je zločin naivna riječ prema onome što je zatekao kada je sa vojskom ušao u selo Prebilovci kod Čapljine gdje su ustaše zaklale učiteljicu i 120 njenih učenika.
Luzano navodi da mu nedostaju riječi da opiše užas koji je zatekao u školskoj učionici.
– Nijedno dijete nije bilo starije od 12 godina. Zločin je neumjesna i naivna riječ. To je prevazilazilo svako ludilo – piše on.
On svjedoči da su mnogima bile odsječene glave i poredane po đačkim klupama.
– Iz rasporenih utroba ustaše su izvukle crijeva i, kao novogodišnje trake, rastegli ih ispod plafona i ekserima ukucali u zidove – piše Luzano fašističkom vođi.
On opisuje da roj muva i nesnošljiv smrad nisu dozvoljavali da se tu duže zadrže.
– Primijetio sam načetu vreću soli u ćošku i zgranuto ustanovio da su ih klali polako, soleći im vratove – navodi u pismu i dodaje:
„I taman kad smo odlazili, u zadnjoj klupi se začulo dječije krkljanje. Pošaljem dvojicu vojnika da vide šta je. Iznijeli su jednog đaka, još je bio u životu, disao je sa napola presječenim grkljanom. Svojim kolima odvezem to jadno dijete u našu vojnu bolnicu, vratimo ga svijesti i od njega saznamo istinu o tragediji“.
On opisuje da su zločinci prvo, na smjenu, silovali učiteljicu Stanu Arnautović i onda je pred djecom ubili, a silovali su i djevojčice od osam godina, dok je za sve to vrijeme pjevao na silu dovedeni orkestar Cigana i udarao u tambure.
– Na vječnu sramotu naše, rimske crkve i jedan Božiji čovjek, jedan župnik, u svemu tome je učestvovao. Dječak koga smo spasili brzo se oporavio. I čim je rana zarasla, našom nepažnjom pobjegao je iz bolnice i otišao u svoje selo, da traži rodbinu. Poslali smo patrolu za njim, ali uzalud; našli su ga na pragu kuće zaklanog. Od hiljadu i nešto duša u selu više nema nikoga – ističe general.
Istoga dana, a to su saznali kasnije, navodi Luztano u pismu, kad je izvršen zločin u školi, ustaše su pohvatale još 800 stanovnika sela Prebilovci i sve ih bacile u jamu ili na životinjski način na putu do jame pobili.
– Spasilo se samo oko 300 muškaraca – dodaje italijanski general.
Prema njegovim riječima, jedino je njima uspjelo da probiju ustaški obruč oko sela i pobjegnu u planinu.
– Tih 300 preživjelih jače je od najelitnije Pavelićeve divizije. Sve što su imali da izgube oni su izgubili – djecu, žene, majke, sestre, kuće, imovinu. Čak su i straha od smrti oslobođeni. Smisao njihovog života jeste jedino u osveti, u strašnoj osveti njih je, u neku ruku, i stid što su preživjli! A takvih sela, kao što su Prebilovci, puna je Hercegovina, Bosna, Lika, Dalmacija – naglašava u pismu italijanski general.
Luzano upozorava i da su pokolji Srba dostigli takve razmjere da su u tim krajevima zagađeni i mnogi izvori.
On tvrdi da se lično uvjerio da je iz jednog vrela u Popovom polju, nedaleko od jame u koju je bačeno 4.000 Srba, izbijala crvenkasta voda.
– Na savjest Italije i naše kulture pašće neizbrisiva mrlja ako se, dok je vrijeme, ne distanciramo od ustaša i ne spriječimo da se nama pripiše da podržavamo bezumlje – navodi Luzano.
Poslije ovih događaja, italijanska vojska staje u zaštitu srpskog stanovništva i protjeruje ustaše iz Istre i Dalmacije.
Jedan od najsvirepijih zločina nad srpskim narodom Pavelićeve ustaške jedinice, pod komandom Ivana Jovanovića Crnog, počinile su između 6. i 11. avgusta 1941. u Prebilovcima.
