Dopisnik Srne iz Srebrenice više puta je službeno, a i neformalno razgovarao sa ratnim komandirom srebreničke policije Hakijom Meholjićem, koji je otvoreno govorio o dešavanjima prilikom pada Srebrenice u julu 1995. godine, tvrdeći uvijek da se sve dogodilo u režiji Alije Izetbegovića i SDA koji su žrtvovali 5.000 Bošnjaka zarad NATO bombardovanja Republike Srpske.
Najavljeno donošenje rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN nastavak je zapadnog projekta pritiska i okrivljivanja Srba za sve što su i nisu počinili.
To je, prema ocjeni mnogih, pa i vodećeg izraelskog istoričara i stručnjaka za pitanje Holokausta Gideona Grajfa, nametanje hegemonističkih političkih osuda koje se kose sa istinom, sa zaključcima Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji od 1992. do 1995. godine, ali je i u suprotnosti sa svjedočenjima bošnjačkih ratnih funkcionera i starješina iz ovog mjesta Hakije Meholjića, Ibrana Mustafića i Huse Salihovića, koji su bili učesnici tih događaja.
Nezavisna međunarodna komisija je zaključila da se u Srebrenici nije dogodio ni pojedinačni zločin genocida niti genocid uopšte.
Ovakvu ocjenu potvrđuju i podaci o uveličanom broju bošnjačkih žrtava iz jula 1995. godine od 8.372 imena uklesana na memorijalnom kamenu u Potočarima.
Zanimljivo je da je prvo postavljen kamen sa tim „zadatim“ brojem da bi kasnije bila upisana imena žrtava, među kojima ima još živih, a prema tvrdnji Mustafića, čak 3.016 nestalih iz Srebrenice nalazilo se na biračkom spisku nakon rata.
Postojao spisak za likvidaciju nepodobnih Bošnjaka
Preminuli ratni komandir srebreničke policije Hakija Meholjić, koji je na to mjesto postavljen 23. aprila 1993. godine nakon proglašavanja Srebrenice zaštićenom zonom UN (18/19. april te godine), govorio je više puta za Srnu o likvidacijama nepodobnih Bošnjaka u toku njihovog bjekstva iz Srebrenice prema Tuzli.
„Rukovodstvo SDA iz Sarajeva je komandanta vojnih formacija Srebrenice Nasera Orića ranije izvuklo iz ove zone pod izgovorom da navodno ide na neko vojno usavršavanje iako je on bio milicioner, kao i ja prije izbijanja ratnih sukoba“, pričao je Meholjić.
Prema njegovim riječima, prije srpske ofanzive u Srebrenici je zavaladalo nepovjerenje i apatija među pripadnicima oružanih jedinica, ali i u narodu.
On je tvrdio da se bila pojavila sumnja da je Orić odnio pare i pobjegao, a ostavio vojsku i narod, te da se sprema izdaja.
„Da su neki lokalni funkcioneri SDA imali određene informacije i znali šta se sprema uvjerili smo se kada je u selu Šušnjari okupljenim jedinicama saopštena odluka i naredba da vojska ide u proboj prema Tuzli, a da se civili ostavljaju da idu u bazu UNPROFOR-a u Potočare što je mnoge iznenadilo“, govorio je Meholjić.
On je isticao da mnogi nisu vjerovali da će prepustiti Srebrenicu bez pružanja otpora i ostaviti civile u nemilosti.
„Kolona za povlačenje već se formirala na čelu sa Orićevim zamjenicima Zulfom Tursunovićem i Ramizom Bećirovićem iza kojih su išli konji natovareni parama, dragocjenostima i nekom ratnom dokumentacijom. Sve je već bilo spakovano i natovareno, što je potvrdilo sumnju da je SDA od običnih vojnika i naroda krila šta se spremilo za Srebrenicu u režiji Alije Izetbegovića“, više puta je ponavljao priču Meholjić.
On je objašnjavao da su odmah po kretanju kolone iz Šušnjara, pojedinci i grupice i čete izdvajale i kretale nekim „svojim“ stazama.
„Ubrzo po polasku, čuli su se pojedinačni pucnji i detonacije bombi, mnogi su izvršili samoubistva jer, zbog iscrpljenosti i ranjavanja, nisu mogli da pješače. Vršili su samoubistva da ne bi bili uhvaćeni živi. Broj takvih slučajeva nikada niko nije utvrđivao. Nije poznat broj tako stradalih, ali nije mali“, tvrdio je Meholjić.
On je isticao da su neki izvršili samoubistvo vješanjem o drveće i da je lutajući šumama sa svojom grupom naišao na više takvih primjera.
„Pri padu Srebrenica je imala 9.000 vojnika“, pričao je Megonjić.
Kada se, prema podacima Međunarodnog Crvenog krsta i muslimanske strane, zna da je u Tuzlu stiglo oko 5.000 bošnjačkih boraca iz Srebrenice, onda je jasno da nije i ne može biti tačan broj poginulih, koji su upisani na memorijalni kamen u Potočarima.
„Kada smo prešli nabujali Jadar čule su se borbe iza leđa kolone na raznim stranama. Raštrkane grupe i grupice muslimanskih boraca nailazile su na zasjede i ginule, neke su lutale šumama da zaobiđu zasjede na mjestima gdje su čuli pucnjavu i borbe, pa su se međusobno sudarale i otvarale borbu, ne znajući sa kim se tuku, boreći se do uništenja. Mnogo vojnika je tako izginulo, ali ni taj broj nije nikada utvrđen“, govorio je Meholjić.
Posebno je zanimljivo i upečatljivo Meholjićevo svjedočenje o spiskovima za likvidaciju nepodobnih Bošnjaka.
Meholjić je više puta ispričao da mu je prilikom pauze radi odmora i orijentacije za dalji marš na planini Udrč prišao ratni predsjednik i donedavni zamjenik načelnika srebreničke opštiine Hamdija Fejzić i rekao da se pripazi, jer je na spisku.
Na Meholjićevo pitanje na kakvom je to spisku, Fejzić je odgovorio da mu je već dovoljno rekao.
„Tek tada sam shvatio šta se stvarno dešava i da su istinite priče o likvidacijama u toku tog našeg povlačenja prema Tuzli. Nisu to bili pojedinačni slučajevi, nego čitav spisak nepodobnih rukovodstvu SDA, koji prema njihovoj ocjeni, nisu trebali da živi stignu do Tuzle i da svjedoče o pljački, prevarama, samovolji, bahatosti i haosu u Srebrenici“, objašnjavao je Meholjić.
Krenuli drugim putem
Meholjić je isticao da se tada „probudio“, izdvojio iz kolone i sa još nekoliko povjerljivih saboraca krenuo drugim putem.
„Tumarali smo i šunjali se šumama, ali pazeći da se ne susretnemo sa glavnom kolo nom. Uspjeli smo doći do linije razdvajanja na drugoj lokaciji u odnosu na Nezuk gdje je stigla kolona sa konjima, novcem i dragocjenostima. Tu su nas čekale televizijske ekipe iako mi nismo imali nikakvu vezu sa bilo kim, ali neko odozgo pratio je naše kretanje i obavijestio medije“, prisjećao se Hakija.
On kaže da, tek kada je dao izjavu i kada ga je kamera snimila da je živ stigao na teritoriju pod muslimanskom kontrolom, bio siguran da je preživio i da neće biti likvidiran jer bi to dovelo do pogoršanja ionako loše situacije među narodom i vojskom koja je stigla iz Srebrenice.
„Zahvaljujući Fejzićevom upozorenju i izdvajanju iz kolone sačuvao sam glavu“, tvrdio je Meholjić.
Prema njegovim riječima, vođe kolone, Zulfo Tursunović nekoliko godina nakon rata vratio se u srebreničko selo Sućesku i tu je, u svojoj kući, dočekao starost i prirodnu smrt, dok je Ramiz Bećirović umro pod sumnjivim okolnostima, za kancelarijskim stolom nakon doručka.
Meholjić je prije rata bio policajac i nije bio član SDA, a nakon rata se učlanio u SDP. Vratio se i živio u Srebrenici do 2019. godine, kada je preminuo nakon isključenja iz stranke čiji je bio potpredsjednik u jednom periodu.
On je više puta bio odbornik u Skupštini opštine i pozivao sve da kažu šta znaju da se pronađu svi nestali, ispoljavajući spremnost da ispriča svoja saznanja o tome.
Meholjić je novinaru Srne više puta ispričao da mu je Alija Izetbegović nudio da izabere objekat na Baščaršiji u Sarajevu da mu daju, samo da pređe u SDA, ali da je to odbio jer se nije slagao sa njegovom politikom i prevarama, a i nije želio tuđe.
On je davao do zananja rukovodstvu srebreničke SDA da je čitav sat kasnio početak jednog predizbornog stranačkog mitinga u Tuzli i da su svi čekali dok je Izetbegović u hotelu njega ubjeđivao i nudio mu ogromnu novčanu sumu da pređe u SDA.
Meholjić je važio za odgovornu, realnu i autoritativnu ličnost među sunarodnicima. Posebno su ga uvažavale žene iz brojnih bošnjačkih udruženja proisteklih iz rata. Nikada se nisu usprotivile njegovim stavovima, a često je kritikovao njihov rad i djelovanje.
„Zna te vi ko sam ja, a dobro znate da i ja znam ko ste vi i šta ste bile do izbijanja rata. Ne bi se za vas znalo da se nije ovo desilo sa Srebrenicom. Mnoge se niste znale potpisati, a sada hodate po svijetu, izmišljate i brukate nas. Pričate o nečemu o čemu pojma nemate“, znao je reći Meholjić na sastancima Odbora za obilježavanje 11.jula i nikada ga niko nije demantovao u njegovom prisustvu niti kada je odsutan.
