Piše: Rajko Vasić
Srpska tradicionalna isključivost je primitivna, ali je, po dosezima, samoponištavajuća.
Crno-bijela četničko-partizanska podjela prati Srbe tokom cijele povijesti.
Zbog te povijesti, riječi „povijest“, mogao bih, takođe, da doživim napade. Iako je riječ povest, riječ iz Srbije i srpskog jezika.
Kao što su me na jednoj promociji mog romana „Prsti ludih očiju“, prozvali za to što je roman štampan latinicom.
To što je štampan u Srbiji, to nisu vidili.
Kao ni to da su „Prsti“, i sva trilogija, napisani o srpskom borcu koji nije onakav kako ga saraj-horde i Zapad, predstavljaju.
Šta je trebalo, da zabranim prevođenje romana, npr, jer je engleski jezik latinicom?
I juče je postavljeno pitanje zašto neko ne piše ćirlicom na „Tviteru“. A ja ga zovem moj drug.
Malo-malo pa se pojavi odsječan stav da je pravilno „srbski“, a ne „srpski“, da je „srpski“ ustaška, zapadna… nametnica i da nije pravi Srbin koji ne govori i ne piše „srbski“. I ćirilicom.
I danas ima ljudi koji smatraju da sam niko i ništa, jer nisam radio na SRT-u.
Ne znaju, dabome, da su me iz banjalučkog studija TVSA izbacili nogom u guzicu.
Ali, njima, crno-bijelim četničko-partizanskim Srbima, to je važnije nego što sam tolike godine proveo po rovovima.
Srpski ili srbski, samo je jedna konvencija nekih jezičara. Kao to da se vozi desnom stranom.
Meni je važniji govorni jezik, ali se on ne može normirati, ima puno lokalizama…
Srbi, otkako postoje, pišu ćirlicom, ne svi i ne uvijek. Ali ih je sve manje, i njih i njihove zemlje.
Oni koji su bili nepismeni, u toj povijesti, njima bi trebalo oduzeti pravo na stavku Srbin. Je l’ tako?
Važno je šta činiš.
A ne kako pišeš.
